LEADERSHIP DNEVNIK by SINIŠA DROBNJAK: Da li je to moj stup?
Tijekom mog zadnjeg profesionalnog školovanja, svi su polaznici seminara bili suočeni s izazovom penjanja na 15 metara visoki telefonski stup.
Organizatori su nas doveli na poligon na kojem se nalazilo nekoliko stupova i kad ste došli na red i obukli na sebe zaštitnu opremu za penjanje kojom ste bili privezani sigurnosnim užetom za eventualni slučaj pada, došlo je vrijeme da se popnete na svoj stup.
Stup je imao čelične šipke na koje ste se mogli prihvatiti rukama i nogama i krenuti prema vrhu.
Svakim sljedećim korakom ste se počeli udaljavati od tla i približavati vrhu stupa, koji se pod vašom težinom počeo lagano ljuljati za koji centimetar u svaku stranu.
I više nego dovoljno da samo ljuljanje počne stvarati unutrašnju paniku čiji je rezultat grčevito držanje za stup, jer su se u mozgu upalile sve lampice za alarm.
Ako ste uspjeli doći do vrha stupa, jer je dio polaznika ostao potpuno paraliziran strahom, morali ste se popesti na sam vrh i uspravno stati s obje noge – za što niste imali dovoljno mjesta, jer je vrh telefonskog stupa prilično uzak.
Sam pokušaj stajanja na vrhu stupa koji se lagano ljulja je avantura i iskustvo za sebe, ali uz ogromnu podršku i glasno navijanje ostalih polaznika seminara, nekako vam je i to pošlo za rukom.
Ono što je usljedilo je bio šok za cijelo tijelo. Morali ste skočiti u prazno i pokušati se rukama uhvatiti za trapez koji je bio udaljen cca. dva metra od samog stupa.
Mozak sad već u predinfarktnom stanju, vas glasno upozorava da je to skok u sigurnu smrt i dodatno pumpa adrenalin u svaki mišić koji imate. Sve u vašem tijelu vam govori da ne smijete skočiti jer ćete umrijeti.
Nakon nekoliko sekundi koje se čine kao prava vječnost, uspijevati savladati iluziju mozga i sigurne smrti i skačete ispruženih ruku u prazan prostor prema trapezu, koji se čini kilometrima udaljen.
Grčevito ste uhvatili prečku trapeza, njišete se naprijed nazad i uz gromoglasni pljesak podrške svjesni ste da ste još uvijek živi.
Euforija se nezaustavljivo širi vašim tijelom, dok mozak pokušava procesuirati što se upravo dogodilo.
Svrha ovog testa je da savladate svoja ograničenja.
Ili da budem precizniji, da savladate ograničenja koja vam je nametnuo vaš vlastiti um – kreirajući identitete temeljem loših uvjerenja, koja ste nesvjesno pohranili kroz život.
No, postoji i jedna dublja poruka ovog izazova.
Ne morate se popesti na svaki “stup” na koji naiđete u životu. Trebate izabrati “stup” na koji se vrijedi popesti.
Nedavno sam imao iskustvo objave oglasa u kojem tražimo još jednog suradnika koji će pojačati naš postojeći tim. Iako smo prikupili potrebne kadidate i pokrenuli proces intervjuiranja za to radno mjesto, dio komentara u grupi gdje smo objavili oglas je bio ciničan i zlonamjeran.
Od komentara na sam sadržaj oglasa, do izgleda našeg ureda i “Pravila igre” koje imamo objavljene na našim službenim web stranicama.
Penjanje na taj “stup” bi bio ulazak u raspravu sa autorima komentara i pokušaj “ispravljanja” netočnih navoda. To nije “stup” na koji se bilo vrijedno popesti.
Siguran sam da je veliki dio vas imao slična iskustva u životu i možda vam ova priča pomogne da sljedeći put bolje procijenite da li je pred vama stup vrijedan penjanja.
