Bakica na tržnici, vezice češnjaka i mi
Jedna gospođa je pitala bakicu na tržnici: Po koliko prodajete češnjak?
Bakica je odgovorila: 0,25€ jednu vezicu, gospođo!
Ako mi daš 6 vezica za 1,00€ uzet ću, ako ne, odlazim kod drugog…
Bakica je odgovorila: Uzmite po kojoj god cijeni hoćete, gospođo. Za mene je to dobar početak, jer cijeli dan nisam prodala ni jednu vezicu a treba mi novac da preživim.
Gospođa je uzela češnjak po cijeni po kojoj je tražila i otišla sa osmijehom, osjećajući sreću pobjede.
Sjela je u svoj skupi auto i otišla u restoran na ručak sa prijateljicom.
Nakon obilnog ručka u tanjurima je ostalo još dosta hrane koje njih dvije nisu mogle pojesti. Vlasnik restorana je došao za stol da provjeri da li je sve u redu.
Gospođa ga je pitala koliko sve košta, a on je odmah odgovorio 88,00€. Dala mu je 100,00€ i rekla neka zadrži kusur.
Ova priča izgleda prilično normalna za vlasnika luksuznog restorana, ali ne i za baku koja prodaje češnjak.
Pitanje je:
Zašto uvijek moramo dokazivati svoju moć kada kupujemo od siromašnih?
Zašto smo velikodušni prema onima koji od nas to i ne traže?
