Marija Jurić – Zagorka i njene mudre misli, 3. dio

Poštenje, to je najveća čast na svijetu.

Lukavost i mudrost, naše su nepobjedive tvrđave.

Podlost zna naći sve što joj je potrebno da pobijedi. Ništa nije tako ogavno što ne bi priljubila. Poštenju ostaje samo vlastita snaga.

Ne može ljubiti duša bez časti.



Onaj koji uzima nečije pravo mora ga i vratiti, danas ili sutra, ili prekosutra, ili još kasnije, ali vratiti se mora, jer je tako pisano u zakonu pravednosti, a vračanje oduzetih prava strahovito je mučilište i stradanje za onoga tko ga je uzeo.

Ništa nije tako časno na svijetu kao sloboda i pravo.

… poštenje je put našega života, a pravda svetinja koja je više puta daleko od nas, ali nikad toliko da ne bi još stigla pred noć.

Ne smijemo od sudbine tražiti samo sreću. valja primiti i kušnju, a ipak molimo samo sreću a nikad kušnju.

Ne pobjeđuju se neprijatelji samo mačem, mogu se izigrati lukavošću.

Časna riječ je dokaz, bio on vaš najveći neprijatelj. Ne smije se posumnjati ako je založio čast.

Tko nije slobodan u kući, taj nema svoje kuće. Tko nije slobodan u domovini, taj je izgubio domovinu.

Samo onaj odbija jelo i pilo koji kućedomaćina hoće uvrijediti, pogrditi, pljunuti mu u zdjelu.

Ljubav čini od budale Solomona, od nakaze Adonisa, od kukavice Hanibala.

Tko hoće ubiti jačega od sebe, mora hiniti slabost. Jer onda jači u borbi ne uzima svu snagu, popušta i oslanja se na neprijateljsku slabost.

Tko krši zadanu riječ nije zaslužio ništa drugo nego da mu se vrati nevjerom.

Duboko spava noć u stanu mrtvih. Nad vječno usnulim grobovima crni oblaci gone mjesec. Na čas se otme crnim krilima, nasmije mračnoj zemlji između crnih križeva.

Znam što znam, a ono što ne znam, to je još gore.

Vlast je stara kurtizana koja mora uzdržavati svoje mlade miljenike. Ali uvijek je jedan od njih glavni i njezin posrednik koji mora držati u redu svu tu rulju što srlja u njezino krilo i prima svoju naplatu.

U Božjim rukama su naše sudbine jer vidi u naše duše i naša srca –  dok, eto, ljudi ne mogu prozreti kakvi smo u duši, lažemo li, licemjerno ili samo istinski. Nesreća je naša što mi ne vidimo jedan drugome u dušu, jer tada ne bi moglo biti ni zločina ni licemjerja.

Kad se neprijatelji izmiruju, ne radi se o prijateljstvu, nego o tom tko će koga izigrati.

Kolo sudbine vrtjelo se hitro. Tjerali su ga oni sami. vrtjelo se to kolo mnogo. Svatko ga je okretao na svoju stranu, sad ovamo sad onamo, u grčevitoj želji da uspjeh bude na njegovoj strani. Vrtjeli su to kolo svim svojim snagama dok nije puklo. A sad?!

Žalost ne može nikada uminuti ako se nekoga ljubi iz duše. U jednu se dušu ukorijeni nečiji lik kao drač. Nikada ga ne možeš iščupati s korijenom. A to je zlo.

U prvi čas čovjek brzo odluči, no kad dobro razmisli, razabire da je ludo dati glavu dok je čovjek mlad, a život lijep.

Silnici su i slijepi i gluhi kad ne vide i ne čuju sablasnu prijetnju velikog suda!

Pred nama je magla. Vjerujemo ako nam pruže ruku na prijateljstvo i ne osjetimo kada ta ruka znači ropstvo. Kad nam tko pruža svoju rukru trebalo bi prije uvijek dobro promisliti, prosuditi neće li nam ta ruka, koja nam se danas pruža sutra svezati oko nas lanac?

I sreća trese našom dušom i tijelom – kao i nesreća.

Vjera je najjače od svih zemaljskih oružja. Nepobjedivo. I zato naš narod, malen među ostalima velikima, još uvijek živi i visoko diže svoj stijeg. Neka dršću svi silnici, krunjeni i neokrunjeni, jer nad njima vječno lebdi pravda – a u nama živi vječna snaga – naša vjera.

Sreća je biljka što umire u mraku zarobljene domovine, a klije na slobodi sunca.

Razmišljate o svemu i pravedno dijelite sebi i drugima. Spoznajte sve velike i male krivnje, pa onda izgradite u svojoj duši bedem. Iza njega možete se braniti protiv slabosti svojih i tuđih, a tako i protiv lakoumnosti koja obuzima ljude kad su sretni. Gledajte budno oko sebe i naći ćete svakog dana dokaza kako se besprekidno kroji veliki sud pravde.

Sreća nije kokoš da sjeda sama od sebe kad zakvoca. Sreća je ptica krilatica, valja za njom poći u lov.

Kad državnik upotrebljava silu, bilo javno ili pak tiho, podmuklo, znači da je slab. Samo se slabiji mora latiti sile. A sve što je oteto silom mora se vratiti prije ili poslije s krvavim kamatama. To je sudbina svih tirana sadašnjih i budućih.