Zašto nas škakljanje nasmijava? Znanost istražuje 2000 godina staru zagonetku

Škakljanje je svima nama poznat osjećaj koji izaziva smijeh, trzaje ili čak nelagodu, no unatoč svojoj univerzalnosti, znanost još uvijek nije u potpunosti razjasnila što škakljanje čini tako posebnim.

Nova studija nizozemske neuroznanstvenice Konstantine Kilteni s Sveučilišta Radboud u Nizozemskoj baca novo svjetlo na ovu tajanstvenu senzaciju, otkrivajući da škakljanje nije samo zabava, već i složeni neurološki fenomen koji može otkriti ključne spoznaje o funkcioniranju našeg mozga.

Objavljena 23. svibnja 2025. u časopisu Science Advances, ova studija istražuje pet ključnih misterija škakljanja i otvara vrata novim istraživanjima koja bi mogla imati dalekosežne posljedice, čak i u razumijevanju poremećaja poput autizma ili shizofrenije.

Povijest škakljanja: Od Sokrata do danas

Još prije 2000 godina, veliki mislioci poput Sokrata, Aristotela, Descartesa i Darwina pokušavali su razumjeti zašto škakljanje izaziva smijeh i zašto ne možemo sami sebe škakljati. Ipak, unatoč njihovim naporima, odgovori su ostali nedokučivi.

„Škakljanje je relativno slabo istraženo područje“, kaže Konstantina Kilteni, čija strast za ovom temom ju je navela da osnuje poseban „laboratorij za škakljanje“ na Sveučilištu Radboud. Njezina studija naglašava da je škakljanje složena interakcija motoričkih, društvenih, neuroloških i evolucijskih čimbenika, što ga čini fascinantnim predmetom znanstvenog istraživanja.

Kilteni ističe da nedostatak jasne definicije škakljanja otežava istraživanja. Postoje dva tipa škakljanja: knismesis, lagani dodir koji izaziva svrbež, poput pera koje prelazi preko kože, i gargalesis, intenzivnije škakljanje koje izaziva smijeh, ali samo kada ga izvodi netko drugi. Ove razlike često su bile zanemarene u prošlim istraživanjima, što je dovelo do zbrke u znanstvenim krugovima.

Pet misterija škakljanja

1. Zašto su neka mjesta na tijelu osjetljivija?

Jedno od ključnih pitanja koje Kilteni istražuje jest zašto su određeni dijelovi tijela, poput pazuha ili stopala, izrazito škakljivi. Istraživanja pokazuju da su te regije bogate živčanim završetcima povezanim s osjetom dodira i boli, što može objasniti njihovu osjetljivost. No, točna neuronska podloga ovog fenomena još uvijek je nejasna.

2. Zašto se smijemo, čak i ako nam nije ugodno?

Zanimljivo je da samo oko jedne trećine ljudi uživa u škakljanju, dok ostali često doživljavaju nelagodu. Smijeh tijekom škakljanja možda nije izraz radosti, već refleks sličan suzama pri rezanju luka. Studija sugerira da je smijeh možda povezan s hipotalamusom, dijelom mozga koji regulira reakcije na opasnost, što škakljanje čini svojevrsnom „benignom prijetnjom“.

3. Zašto ne možemo sami sebe škakljati?

Jedan od najintrigantnijih aspekata škakljanja je nemogućnost da sami sebe nasmijemo škakljanjem. Kilteni objašnjava da naš mozak predviđa vlastiti dodir i „ukida“ škakljivi osjećaj prije nego što se pojavi. Cerebelum, dio mozga koji nadzire pokrete, igra ključnu ulogu u ovom procesu, smanjujući osjetljivost somatosenzornog korteksa na vlastite dodire. Ipak, kod osoba s određenim neurološkim poremećajima, poput shizofrenije, ova sposobnost razlikovanja vlastitog i tuđeg dodira može biti narušena, što omogućava samoškakljanje.

5. Zašto su neki ljudi izrazito škakljivi, a drugi ne?

Razlike u osjetljivosti na škakljanje mogu biti povezane s individualnim razlikama u strukturi živčanog sustava, koži ili čak osobnosti. Na primjer, istraživanja pokazuju da osobe s autizmom često doživljavaju dodir kao intenzivniji, što može ukazivati na dublje neurološke razlike. Ove varijacije dodatno kompliciraju razumijevanje škakljanja.

Koja je svrha škakljanja?

Evolucijski gledano, škakljanje možda ima društvenu funkciju, poput jačanja veza između roditelja i djece ili čak flertovanja. Neki znanstvenici vjeruju da je škakljanje pomoglo djeci da nauče zaštititi osjetljive dijelove tijela.

Međutim, činjenica da strojevi mogu izazvati škakljanje dovodi u pitanje isključivo društvenu teoriju, sugerirajući da je fenomen možda složeniji nego što se čini.

Inovativni pristupi u istraživanju

Laboratorij za škakljanje: Korak prema znanstvenom napretku

Kako bi prevladala izazove u istraživanju škakljanja, Kilteni je razvila specijalizirani laboratorij na Sveučilištu Radboud. U njemu se koristi stolica s pločom koja ima dva otvora kroz koje ispitanici provlače stopala, a mehanička palica zatim precizno škaklja tabane. Ovaj sustav omogućuje standardizirane uvjete, što je ključno za ponovljivost eksperimenata.

Znanstvenici bilježe reakcije mozga putem elektroencefalografije (EEG) te prate fiziološke odgovore poput otkucaja srca, znojenja i disanja. Ovakav pristup omogućuje dublje razumijevanje kako mozak obrađuje škakljive podražaje.

Primjena u medicini i neuroznanosti

Istraživanje škakljanja ima potencijal za šire primjene. Na primjer, razumijevanje razlika u procesuiranju dodira kod osoba s autizmom moglo bi pomoći u razvoju alata za ranu dijagnostiku ovog stanja. Slično tome, proučavanje škakljanja kod osoba s shizofrenijom može rasvijetliti kako mozak razlikuje vlastite od tuđih podražaja, što je ključno za razumijevanje osjećaja „ja“ naspram „drugih“. Kilteni vjeruje da škakljanje može poslužiti kao prozor u procese dodira, emocija i društvene povezanosti.

Budućnost istraživanja škakljanja

Roboti i haptički uređaji kao ključ napretka

Kilteni predlaže korištenje robota i haptičkih uređaja za stvaranje preciznih i ponovljivih dodira u eksperimentima. Ovi uređaji, poput onih korištenih u njezinim ranijim istraživanjima na Karolinska institutu u Švedskoj, omogućuju znanstvenicima da manipuliraju vremenskim odmakom između dodira, što pomaže u proučavanju predviđanja mozga. Takvi eksperimenti mogli bi razjasniti kako mozak obrađuje očekivane i neočekivane podražaje, što ima implikacije za šire područje neuroznanosti.

Škakljanje u životinjskom svijetu

Zanimljivo je da škakljanje nije ograničeno samo na ljude. Primati poput bonoba i gorila, pa čak i štakori, pokazuju reakcije na škakljanje, što sugerira da ovaj fenomen ima dublje evolucijske korijene. Istraživanja na štakorima, primjerice, pokazala su da određeni dijelovi somatosenzornog korteksa postaju aktivni tijekom škakljanja, što pruža dodatne tragove o neuronskim mehanizmima.

Škakljanje kao znanstvena zagonetka

Škakljanje, iako na prvi pogled dječja igra, zapravo je složeni fenomen koji otkriva ključne aspekte funkcioniranja našeg mozga. Rad Konstantine Kilteni i njezinog tima u „laboratoriju za škakljanje“ pokazuje da ozbiljno proučavanje ove senzacije može donijeti nova saznanja o društvenim vezama, razvoju djece, pa čak i neurološkim poremećajima.

Dok znanost polako razotkriva misterije škakljanja, ostaje nam samo čekati hoće li ova 2000 godina stara zagonetka konačno biti riješena.