LEADERSHIP DNEVNIK by SINIŠA DROBNJAK: HIGHLANDER 2021. – Životne i poslovne lekcije s Velebita

Kad sam prije dvije godine istrčao 171 km na utrci “100 milja Istre”, bio je to vrhunac mojih trkačkih i sportskih dostignuća.

Postoji malo drugih sportova i izazova koji sa sobom donose tu količinu fizičkih i mentalnih naprezanja, kao trail utrke na 100 milja.

A onda sam prihvatio poziv dragog prijatelja da mu se pridružim na avanturističkom izazovu “Highlander 2021.”

Highlander se sastoji u tome da učesnik mora proći stazu u dužini od 104 km, noseći na leđima ranac prosječne težine oko 20 kg, po najvećem planinskom lancu u Hrvatskoj – Velebitu.

Težina ranca koji je ključan za preživljavanje na ovako dugačkom putovanju, je ujedno i najveći protivnik svakog učesnika. Svaka nepotrebna stvar u rancu znači da ćete se bitno više opteretiti na svakom koraku do cilja. Ne mogu dovoljno naglasiti koliko je bilo bitno staviti u taj ranac samo ono što je zaista i potrebno.

Problem za nas nedovoljno iskusne je da na Velebitu možete proći kroz sva četiri godišnja doba u samo jednom danu. U rancu mora biti sve potrebno za preživljanje i u snježnim uvjetima, ako do toga dođe.

Planirano vrijeme prolaska staze je kroz 5 kontrolnih točaka u 5 dana.

Kako sport nije centralna aktivnost u mom životu, odvojio sam uz redovan posao značajnu količinu vremena za pripremu – iz današnje prespektive mogu reći da to nije bilo ni blizu dovoljno.

Highlander je startao u nacionalnom parku “Sjeverni Velebit” na Zavižanu.

Krenuli smo puni energije i optimizma na najdužu etapu izazova – 34 km udaljenu kontrolnu točku u planinarskom skloništu Skorpovac.

Najveći dio Hihglandera se odvija na prekrasnoj planinarskoj Premužićevoj stazi, koja je pruža spektakularan pogled na sam Velebit i Jadransko more, koje nas prati skoro cijelo vrijeme našeg putovanja.

Tu ću odmah razbiti i jedan mit – a to je sam pojam staza. Na Velebitu gotovo da ne postoji “normalna” staza na koju smo navikli. Staza je tehnički vrlo zahtjevna u cijeloj dužini i prva lekcija koju jako brzo naučite je da je odabir obuće presudan, jer i najmanja nepažnja može završiti uganućem zgloba, a u težim situacijama i mehaničkom ozljedom.

Druga je lekcija odabir čarapa. Zvuči jednostavno, ali kombinacija loše čarape i neadekvatne obuće će rezultirati stvaranjem žuljeva na nozi. To je ujedno bio i najveći problem kod svih učesnika, jer zbog velike težine koju smo nosili na leđima, žuljevi su se pojavili kod svih nas.

Na prvu kontrolnu točku smo došli kasno na večer poslije 13 sati hodanja. Zadnjim naporima smo postavili šator i krenuli na spavanje, koje se pretvorilo u besanu noć.

Kako većina nas nije naviknuta na spavanje u prirodi pod otvorenim nebom, ukoliko nemate silikonske ćepiće za uši i pokrivalo za oči, nećete oka sklopiti od zvukova koji vas stalno okružuju – još jedna lekcija za zapamtiti.

Sljedeći smo se dan uputili prema kontrolnoj točki u Baškim Oštarijama.

Ova je etapa ujedno bila i najlakša, a dodatna motivacija je bio i topli obrok koji nas je tamo čekao.

Privilegija i neplanirani poklon ove etape je bilo mjesto za stolom sa našim najpoznatijim alpinistom Stipom Božićem, koji je još jednom pokazao da su najveći ljudi ustvari najjednostavniji.

Osim divljih životinja, otrovnih zmija, loše pripreme i nedovoljnog planiranja, jedna od najvećih opasnosti na Velebitu je grmljavinsko nevrijeme. Upravo to nam se dogodilo druge noći našeg putovanja.

Olujno nevrijeme sa grmljavinom je značilo još jednu neprospavanu noć i strah za vlastiti život, jer kad ste na vrhu planine, ne možete se sakriti od grmljavine. Na našu veliku sreću, jedina loša posljedica za većinu učesnika je bila mokra odjeća, vreća za spavanje i šator.

Od presudne je važnosti da na ovako dugačkim putovanjima ostanete suhi.

Mokra odjeća ili sustav za spavanje, kako zovemo šator i vreću, znače velike probleme i vjerojatno ispadanje iz utrke.

U treći dan našeg putovanja smo se uputili sa informacijom da nas čeka najzahtjevnija dionica – prolazak kroz nepreglednu dolinu Ramino korito, nakon koje slijedi najveći uspon na planinski vrh Panos.

Ramino korito je dom velikom broju divljih životinja i bili smo upozoreni da pokušamo proći bez prevelikih pauza kroz taj dio puta. Lekcija ove etape je da uvijek nosite na rancu nešto što proizvodi zvuk, jer će to na vrijeme upozoriti divlje životinje na vaš dolazak. Najbolja kombinacija je metalna čaša koja osim što proizvodi zvuk, služi da podgrijavanje toplog obroka ili napitka.

Treću smo večer spavali na zavoju ceste prema nekadašnoj vojnoj postaji na Panosu – ovo je bila ujedno i prva večer da smo spavali. Nevjerojatna je sposobnost i privikavanje vlastitog tijela na novo nastale uvjete. Toliko ste fizički izmoreni da možete doslovno zaspati i na kamenu, ako nemate druge opcije.

Četvrti je dan započeo kratki odlaskom na sam vrh Panos, gdje su ostaci bivše vojne postaje i jedna od najljepših panorama na cijelom putovanju.

Nakon toga samo se uputili prema kontrolnoj točki na Velikom Rujnu. Ovo je ujedno bio i tehnički nazahtjevniji dio puta, gdje smo morali proći kroz stjenovito područje na usponu do monolitne stijene Stapina – najvećeg i najmarkantnijeg “kuka” južnog Velebita.

Na prekrasnom platou i travnjacima Velikog Rujna nas jeponovo dočekao topli obrok – grah s kobasicom. Nevjerojatno kako čovjek nauči u jako kratkom roku cijeniti obične stvari poput tople i jednostavne hrane.

Ovdje već počinjete prepoznavati sva lica oko sebe, jer ih već danima srećete po stazi ili na kontrolnoj točki. Ljudi koje upoznajete na ovakvom putovanju su ujedno i najveća vrijednost ovog iskustva.

Ako ste dogurali do ove točke, onda više nema pretvaranja i lažiranja, nema objava ne društvenim mrežama koje prikazuju iskrivljenu stvarnost. Svi koji su oko vas su došli do ove točke prerasli su bol i patnju koja vas prati od prve sekunde putovanja kad ste pokušali staviti ranac na leđa.

Sljedeće jutro se budimo, sada već iskusni u pakiranju sve svoje opreme, raspoređivanju idealne težine u rancu da se najmanje opteretimo. Pozdravljamo sve susjede koji su noć proveli pored nas i pripremamo topli doručak, ohrabreni činjenicom da je danas zadnji dan i da smo pred ciljem našeg putovanja.

Nakon kraćeg uspona, slijedi dugački silazak proz nestvarno lijep kanjon nacionalnog parka Paklenica – penjačke “meke”, ali je jednog od najopasnijih mjesta na kojima Hrvatska gorska služba spašavanja ima veliki broj spašavanja i intervencija.

Adrenalin i ushićenje skorašnjeg dolaska na cilj, dodatno smanjuju bol na ramenima koja su iznjela sav teret ovog putovanja.

Nasmješena lica na zadnjoj kontroloj točki na plaži u Starigradu, preuzimanje certifikata od uspješno završenom izazovu, kupanje u moru koje izvlači sav umor iz tijela i Highlander izazov je završen.

No, osoba koja će vraća kući više nije ona ista osoba koja je krenula na ovo putovanje.

To je svrha i cilj sudjelovanja na izazovima poput Highlandera – jednom kad izađete iz vlastite zone komfora, više se nikad ne možete vratiti na isto. Ili drugim riječima – ništa ne raste u zoni komfora.

Hvala Higlander izazovu na lekcijama koje će tek sjesti na svoje mjesto i pomoći mi da postanem bolji za sebe i druge.